UMJETNIČKA KOLONIJA - DANILOVGRAD / 2013
UNUTRAŠNJA SNAGA IZVORIŠTA
Niko, kao vrhunski majstor skulptoralnog izraza, Roden, nije bolje promislio
savremenu skulpturu u vremenu kada je ona, nakon Mikelanđela zapala u krizu autoriteta,
i široko otvorio mogućnost istraživanja u polju ovog umjetničkog izraza, dozvolivši
da se destruisana forma proklamuje u novi estetsko-prihvatljivi model.
Spoznavši da sav život izvire iz jednog središta, a nakon toga se razvija i rascvjetava
iznutra prema spolja, unutrašnji potisak, koji svako vajarsko djelo nosi u sebi, naslućivanje
preobraćuje u nemjerljivu snagu autorizovanog govora, bio on mikropoetski
ili udružen u idejno bratstvo kompatibilnih senzibiliteta.
Odlučnost, kojom umjetnici u savremenoj skulpturi preispituju nivoe realnosti i
aktiviraju vjeru u novo umjetničko kazivanje, a koje nije u potpunosti odbacilo temelje
tradicije, svakako je jedan od najjačih kvaliteta savremene crnogorske skulpture, gdje
proces estetizacije savremenih pogleda na umjetnost nije poništio viševjekovne kulturološke
depoe, ponikle na ekstatičnom krajoliku Balkanske vjetrometine.
Prepoznavanje bitnosti oslobađanja od predrasude, da je smisao skulpture bavljenje
tehničkim i zanatskim problemima, i da pretvaranje bremenitih ideja u vidljivu
cjelinu preko materijala i novih formi dopušta umjetnosti da bude oslobođena svih
verbalnih nanosa, dalo je apsolutni legitimitet Umjetničkoj koloniji Danilovgrad, da
već nekoliko godina, sa maksimalnom posvećenošću i vizionarstvom, uz nezaobilazan
profesionalizam organizuje okupljanje vajara mlađe, srednje i starije generacije u
smislu prezentovanja i tumačenja novih pogleda na vajarstvo 21. vijeka.
2013-ta godina ponovno pokreće pitanja mase i prostora, otkrivanja i uspostavljanja
veze između materijala i ideje, spajanje prepoznatljivog i čitljivog sa unutrašnjim
– meta stanjem umjetnikovog bila.
Dvadesetosam umjetnika, od kojih su većina postali dio identiteta ove Umjetničke
kolonije, pokazuju vlastite obnovljene tokove stvaralaštva iz prethodnog perioda, ili
hrabro redukujući realnost oko sebe, prave rezove već utemeljenih avangardnih govora
iz sredina koje su davno izašle iz začaranog kruga umjetnosti.
Aktuelno pitanje „shvatanja vajarstva“, rekao je jednom Henri Mur, „zavisi od
sposobnosti reagovanja na formu u tri dimenzije ... ako želi da svoje oko izoštri za skulpturu,
posmatrač mora naučiti da osjeća oblik prosto kao oblik, a ne kao deskripciju
ili reminiscenciju“.
U Murovom obrazloženju, prvi put nakon Rodena, ohrabruje se postupak „prihvatanja“
novih skulptoralnih „govora“, u kojem su itekako našli uporište crnogorski
vajari, koji su vlastite taktilne senzibilitete, bez imalo ustručavanja, ogolili u svojoj
čistoti i stavili pred sud javnosti, kritike i istorije.
Većina uvaženih kritičara, koja se u prethodnim godinama bavila ovim umjetničkim
projektom (Ljiljana Zeković, Natalija Cerović, Lucija Jelušić-Đurašković, Anastazija
Miranović, Slavka Mirosavljević, Petrica Duletić i Aleksandar Čilikov), redom apostrofira
nekoliko elemenata koji su odlučujući u kvalifikaciji i valorizaciji ove respektabilne institucije,
a to su: tradicija, sloboda u interpretaciji, intimizam, eksperiment, raznolikost,
bipolarnost, znakovnost, asocijativnost i tehnička dotjeranost.
Imajući uvid u jednu od najvažnijih konstanti u stvaralačkom procesu, a to je volumen
sa svim pratećim varijetetima i elementima, koji su uz uvođenje netradicionalnih
materijala u skulpturu, i uz svesrdan angažman i nekih slikarskih elemenata (poput
boje), okupljeni umjetnici i na ovogodišnjem sazivu dozvolili su da većina prezentovanih
radova svoju arhitektoniku iz statičnog prevede u kinetičko stanje i obratno.
Ovakvim činom postaje jasno je da je savremena crnogorska skulptura odlučna
da prati tokove svjetske savremene skulpture i da ne posustane pod balastom aktuelnog
i modernog, u vremenu pluralizma i multikulturalne kreativne produkcije.
Čvrsto uspostavljeni temelji ove manifestacije, svojim kvalitetnim fundusom vajarskih
ostvarenja, uz mogućnost praćenja pojedinačnih poetskih izraza domicilnih
stvaralaca, predstavljaju nemjerljiv nacionalni kulturni potencijal jednog naroda, gdje
se otvara mogućnost ozbiljne naučne analize i uspostavljanja komparativnih veza sa
stvaralaštvom ostalih naroda, gdje se i treba tražiti mjesto savremene crnogorske
skulpture danas.
Poštujući sve ono što je doprinijelo da u zadnje 4 decenije Umjetnička kolonija
Danilovgrad stekne ovako prestižan status, možemo samo poželjeti da se njen rad
nastavi u nesmanjenom intenzitetu, i u svim narednim godinama njenog opstajanja
njeguje prepoznavanje onog što je veliki otac savremenog vajarstva Ogist Roden apostrofirao
kao „unutrašnju snagu izvorišta“ koja daje snagu umjetnicima da iznova
stvaraju, i u tom snu objektivnu stvarnost pretaču u umjetničku.
dr Siniša Vidaković, Istoričar umjetnosti
CONTEMPORARY MONTENEGRIN SCULPTURE 2013
ART COLONY - DANILOVGRAD / 2013
INTERNAL POWER SOURCE
There was no one who contemplated the modern sculpture at the time it experienced
a crisis of identity after Michelangelo, as Rodin, the supreme master of sculptural
expression, who had opened widely the possibility of research in the field of this artistic
expression, allowing for destructed form to be proclaimed into the new aestheticallyacceptable
model.
Having realized that all life originates from the singular centre, and after that develops
and blossoms from within to the outside, anticipation transforms the inner thrust,
which each sculptural work carries in it, into the immeasurable power of authorized
speech, whether it is micro-poetic or allied into conceptual brotherhood of compatible
sensibilities.
Determination, which artists in modern sculpture, invest into questioning the reality
levels and use to activate faith in new artistic narration, which has not completely
rejected foundations of tradition, certainly is one of the toughest quality of contemporary
Montenegrin sculpture, where process of aestheticization of contemporary views of art
has not diminished centuries of cultural depots, emerged from the ecstatic windswept
Balkan landscape.
Recognition that deliberation from prejudices is essential, that the very meaning of
sculpture is dealing with technical and trade issues, and that transposition of fertile ideas
through material and new forms into the visible units allows for art to be deliberated from
all verbal drifts, gave absolute legitimacy to the Art Colony in Danilovgrad, to organize the
annual gathering of sculptors of younger, middle aged and older generation in terms of
presentation and interpretation of new views of 21st century sculpture.
Year 2013 once again raises questions of mass and space, discovering and establishing
a relationship between the material and idea, sublimation of recognizable and
readable with inner-meta state of the artists’ pulse.
Twenty eight artists, whereof most of them became the part of identity of this Art
Colony, showing their renewed courses of creativity from the previous period, or bravely
reducing reality around them, make cuts on already established avant-garde expressions
from backgrounds that have long gone out of the enchanted circle of art.
The current issue of “understanding of sculpture”, as Henry Moore said once, depends
on ability of reaction to the three-dimensional form ... if the one wants to sharpen
his eye regarding the sculpture, the observer must learn to feel the shape simply as a
shape, not as a description or reminisce”.
The current issue of “understanding of sculpture”, as Henry Moore said once, depends
on ability of reaction to the three-dimensional form ... if the one wants to sharpen
his eye regarding the sculpture, the observer must learn to feel the shape simply as a
shape, not as a description or reminisce”.
Majority of esteemed critics, who have dealt with this artistic project in recent years
(Ljiljana Zeković, Natalija Cerović, Lucija Jelušić-Đurašković, Anastazija Miranović, Slavka
Mirosavljević, Petrica Duletić and Aleksandar Čilikov) , respectively accentuate several
elements that are crucial for the qualification and valorisation of this reputable institution,
as follows: tradition, freedom of interpretation, intimacy, experiment, diversity, bipolarity,
symbolism, associability and technical refinement.
Having in mind one of the most important constants in the creative process, and that
is the volume with all its accompanying varieties and elements, along with introduction
of non-traditional materials into the sculpture, together with a dedicated engagement of
certain other art elements (such as colours), gathered artists have allowed for the most
of presented works to transpose their architectonics from static into kinetic state and
vice versa.
versa.
Such an act makes clear that contemporary Montenegrin sculpture is willing to follow
global contemporary sculpture and not to succumb under the ballast of the current
and modern, in a time of pluralism and multicultural creative productions.
Firmly established foundations of this manifestation, through their quality funds
of sculptural achievements, and possibility of monitoring poetic expressions by domicile
creators, represent immeasurable national cultural potential of the nation, where possibility
of serious scientific analysis and establishing comparative relationships with creations
of other nations is made, is exactly where the position of contemporary Montenegrin
sculpture should be sought after.
Respecting all that contributed to such a prestigious status of the Art Colony during
the last four decades, we can only wish that its work continues unabated, and that
all future years cherish recognition of that which the great father of modern sculpture
Auguste Rodin emphasized as the “internal power source” that empowers artist to create
again, and in that dream to transform the objective reality into art.
Dr Siniša Vidaković, Art historian